Misao na vječnost

16.05.2016. by sasa.petrinic1

Ideja izrade kratkometražnog filma „Misao na vječnost“ stvorila se u nama nakon zanimljivih lekcija iz multimedije na satovima informatike gdje smo radili u poznatom programu Movie Maker koji je namijenjen izradi filmova. „Misao na vječnost“ film je koji je snimljen prema istoimenoj pripovijetki modernističkog pisca Janka Leskovara.

U sam projekt snimanja ušle smo  pomalo donkihotovski, to jest, nismo shvaćale koliko je, zapravo, potrebno strpljenja, volje i vremena da bi se jedan film snimio. Film je bio namijenjen za projekciju u sklopu seminara iz hrvatskog jezika, a govori o ludilu koje obuzima seoskog intelektualca, profesora Đuru Martića koji na tjeskoban i bizaran način doživljava svoju sadašnjost uzrokovanu lošim događajima iz prošlosti. Đurina prevelika zaokupljenost bolnim događajima stajala ga je njegova duševnog zdravlja.

U projektu su sudjelovali i neki od učenika Srednje škole Ludbreg. Glavnu ulogu profesora Martića utjelovio je gimnazijalac Filip Špoljarić koji je zadivio publiku sa svojom ozbiljnošću i strpljivošću za vrijeme snimanja filma. Uz protagonista Martića, u filmu se pojavljuju i dvije vrlo važne žene kao predstavnice opreke sadašnjosti i prošlosti. Tako je u prvom dijelu filma naglašena velika ljubav između gospodareve kćeri (Ana Blagaj) i Đure Martića koja se ne uspijeva održati te naposljetku završava tragično. Nakon bolnog okončanja ljubavi, u drugom se dijelu filma pojavljuje nova nada, nova žena u Đurinom burnom životu, čiji lik mlade učiteljice utjelovljuje Ivana Đuran, koja, nažalost, nije spremna nositi se s Đurinom prošlošću. Film je sniman retrospektivno. Radnja se temelji na sjećanju pripovjedača (Zoran Bernat) koji nas svojim pričama uvodi u prošlost. U početku ne možemo biti sigurni tko je taj lik, ali ubacivanjem detalja ogrlice počinjemo shvaćati njegovu povezanost s protagonistom.

Samo snimanje filma trajalo je oko petnaest sati,  za pisanje teksta bila su potrebna četiri sata, a za obradu i izradu filma, nevjerojatnih šest sati. No, priznajemo da nam nije žao ni minute provedene pišući, snimajući i izrađujući ovaj film zato što smo izvukle vrlo veliku pouku iz svega. Naučile smo biti strpljive, uporne i ono najvažnije, naučile smo kontrolirati same sebe. U našem  djelu  prožima se glazba iz filma „Montevideo“, a tu lijepu melodiju upotpunile su zborašice Srednje škole Ludbreg. U pojedinim scenama sudjelovali su učenici 2.a razreda i neki od učenika 2.d razreda. Zahvalile bismo svima njima koji su odvojili svoje slobodno vrijeme kako bi nam pomogli u ostvarenju projekta.

Snimanje nam je bilo jedno od naših najvećih iskustava. Bilo je i smijeha, a zamalo da nisu i suze potekle, ali one pozitivne. U nekim trenucima pomislile smo da nećemo ostvariti svoj plan zbog svih tehničkih poteškoća, a posebice sastanaka za snimanje. Bilo je vrlo teško uskladiti vrijeme da se nađemo i snimimo scene, ali zahvaljujući volji glumaca, odlučile smo ići do kraja te smo naposljetku i ostvarile svoj cilj. Preporučile bismo i drugim učenicima da se okušaju u jednoj takvoj „avanturi“ i stave na iskušenje svoje strpljenje i volju jer na kraju, ustraju li, uistinu  će im se isplatiti svaki njihov trud. Moći će biti ponosni na svoj rad i svoje sposobnosti, baš kao što je naša najveća nagrada osmijeh na licima učenika i nastavnika koji nas podržavaju i ulijevaju nadu da zajedničkim naporima ostvarimo još takvih projekata.  Zahvaljujemo svima koji su se uključili u rad i podržali našu ideju, a osobito smo ushićene što možemo biti dio tima koji svojim umjetničkim talentom promiče nove ideje i otvara šire obzore poimanja umjetnosti. Ponukane mišlju da učimo za život, radujemo se novom susretu i druženju koje će nas iznova ispuniti pozitivnom energijom i vedrinom.

Tonka Jerbić i Ivana Gašparić, 3.a